Evo neki dan izašlo istraživanje Fondacije Fridrih Ebert koje pokazuje da stanovnici Republike Srpske najviše vjeruju Srpskoj pravoslavnoj crkvi, mada taj procenat nije impresivan, 55%, a onda znatno manje ostalim institucijama (mediji, političke partije, političari, institucije). U Federaciji BiH povjerenje u vjerske ustanove je na drugom mjestu (50%), odmah posle medija (90%).
Ko prati istraživanja ovakvih fenomena kod nas i u regionu nije iznenađen, naprotiv, možemo reći da su ovakvi rezultati uobičajeni i donekle očekivani, ali …?
Uvijek postoji ali, koji ovaj život čine ljepšim i zanimljivijim.
Pošto ova fonadacija radi istraživanje svake godine, istom metodom, veoma je zanimljivo vidjeti kako to povjerenje u vjerske institucije se kreće kroz vrijeme tj. da li se to povjerenje u vjerske institucije povećava, smanjuje ili ostaje isto?
Rezultati su vrlo zanimljivi.
Od 2017. godine do 2022. godine povjerenje u vjerske institucije je imalo nešto više od 70% stanovnika Bosne i Hercegovine, da bi od 2023. godine to povjerenje opalo za oko 20% i sada ono iznosi nešto više od 50%.
Neka procenti i nisu potpuno tačni, ali je tendencija više nego jasna, od 2022. godine povjerenje u vjerske institucije opada i postavlja se pitanje zašto?
Zašto tek polovina stanovnika BiH vjeruje vjerskim ustanovama, čija je osnovna misija širenje vjere unutar svog stada.
Kriza povjerenja u vjerske institucije nije karakteristika samo našeg društva, jer istraživanja u regionu, Evropi i SAD bilježe sličan fenomen.
Možda je jedan od razloga generalno nepovjerenje prema institucijama u našoj zemlji, pa su tim trendom obuhvaćene i vjerske ustanove?
Teško mi je povjerovati da su stanovnici BiH manje vjernici jer su postali više racionalni, jer to naša svakodnevica dematuje, biće da je u pitanju nešto drugo.
Ljudi još uvijek imaju potrebu da vjeruju u nešto, ali nisam siguran da im za to trebaju posrednici u vidu vjerskih ustanova, pa samim tim i povjerenje u njih je sve manje.
Na kraju krajeva možda je i do vjerskih ustanova i njihovog ponašanja, koje je vrlo često moralno upitno i u suprotnosti sa onim što propovjedaju. Prevelika bliskost s vlastima i tajkunima teško da će impresionirati običnog stanovnika ove zemlje i vratiti mu vjeru u vjerske institucije. Dodamo li tome osvještavanje pumpi, kancelarija i mašina, onda se zapitamo gdje je tu mali čovjek.
Na kraju krajeva, teško je vjerovati nekome koji od nas treže da se pridržavamo deset Božijih zapovijesti, a svakodnevno ih gledate kako krše ta ista pravila. Znam, sve je to ljudski, ali teško je običnom čovjeku da to prihvati.
Možda je kombinacija ovih razloga uzok gubitka povjerenja u vjerske institucije u BiH, ali o tome trebaju da brinu domaći kler, a ne ja.
Moje je da primijetim.
