Sa čim da se suočimo?

Ovako je juče o Srebrenici izvještavao najveći broj medija u Republici Srpskoj.

„U Memorijalnom centru u Potočarima kod Srebrenice održana je komemoracija Bošnjacima stradalim prije 27 godina. Komemoraciji su prisustvovali prisustvuju brojni predstavnici diplomatskog kora i međunarodne zajednice u BiH, te delegacije iz više zemalja, zatim zvaničnici iz Federacije BiH predvođeni članovima Predsjedništva BiH, Šefikom Džaferovićem i Željkom Komšićem. Polaganje cvijeća planirano je u sakralnom dijelu Memorijalnog centra, kada će biti i odata pošta stradalima, nakon čega slijedi vjerski dio komemoracije i ukop posmrtnih ostataka. Biće ukopano 50 posmrtnih ostataka, identifikovanih žrtava. Ovaj skup obezbjeđuje Policija Republike Srpske, uz podršku ostalih bezbjednosnih struktura u BiH.“

I, to je to, Dodik je na njih više nego ponosan.

Najveći broj medija u Republici Srpskoj je ispunio formu i pružio minimum informacija o onome što se juče dešavalo u Srebrenici, vješto izbjegavajući sva škakljiva pitanja sa kojima bi se društvo u Republici Srpskoj trebalo suočiti.

  • Kao što vidite nigdje se ne spominje genocid, a kad nema genocida nema ni potrebe da se  genocid negira.
  • Spominje se samo broj ukopanih Bošnjaka tog dana, njih 50,  ali ne broj do sada ukopanih žrtava u Potočarima ili broj tijela koji se još uvijek traže, a njih je  oko 1200. Logika je jasna, mali broj znači i mali zločin.
  • Kao što vidimo ne spominju se ni presude Tribunala u Hagu i domaćih sudova povezanih sa zločinom u Srebrenici, jer ako se spomenu presude moraju se spomenuti i imena zločinaca.
  • Ako se spomenu imena zločinaca, onda se mora konstatovati da je cjelokupno političko i vojno rukovodstavo Republike Srpske osuđeno za genocid u Srebrenici.
  • Ne spominju se ni mjesta zločina, jer ako bi se spominjala mjesta zločina, moralo bi se objasniti zašto tamo nema obilježja nastradalim Bošnjacima.  
  • Spominju se nastradali Bošnjaci, ali ne i kako su stradali tj. da su ubijeni sa žicom na rukama, metkom u leđa, da su streljani satima.
  • Ne spominju se ni sekundarne i tercijarne grobnice, jer kada bi se spomenule onda je sve rađeno planski i organizovano.

Sasvim je jasno da mediji u Republici Srpskoj svjsno i namjerno ne pišu o Srebrenici onako kako bi trebalo i ostaje otvoreno pitanje da li je to njihov „patriotski čin“ ili strah od vlasti?

Šta god da je u pitanju oni svjesno i namjerno učestvuju u nastavku genocida nad srebreničkim Bošnjacima.

Na ovaj način mediji u Republici Srpskoj genocid u Srebrenici pokušavaju da svedu na lokalni  incident, o kojem ne vrijedi mnogo trošiti riječi. Na kraju krajeva to se desilo prije  27 godina i za to su krivi Beara i nekoliko psihopata, a mi se trebamo okrenuti budućnosti.

Kada se to tako predstavi javnosti onda se pitanje postavlja samo po sebi „a sa čim mi treba da se suočimo?“

Sa čim da se suočimo?

Ovako je danas o Srebrenici izvještavao najveći broj medija u Republici Srpskoj.

„U Memorijalnom centru u Potočarima kod Srebrenice održana je komemoracija Bošnjacima stradalim prije 27 godina. Komemoraciji su prisustvovali prisustvuju brojni predstavnici diplomatskog kora i međunarodne zajednice u BiH, te delegacije iz više zemalja, zatim zvaničnici iz Federacije BiH predvođeni članovima Predsjedništva BiH, Šefikom Džaferovićem i Željkom Komšićem. Polaganje cvijeća planirano je u sakralnom dijelu Memorijalnog centra, kada će biti i odata pošta stradalima, nakon čega slijedi vjerski dio komemoracije i ukop posmrtnih ostataka. Biće ukopano 50 posmrtnih ostataka, identifikovanih žrtava. Ovaj skup obezbjeđuje Policija Republike Srpske, uz podršku ostalih bezbjednosnih struktura u BiH.“

I, to je to, Dodik je na njih više nego ponosan.

Najveći broj medija u Republici Srpskoj je ispunio formu i pružio minimum informacija o onome što se juče dešavalo u Srebrenici, vješto izbjegavajući sva škakljiva pitanja sa kojima bi se društvo u Republici Srpskoj trebalo suočiti.

  • Kao što vidite nigdje se ne spominje genocid, a kad nema genocida nema ni potrebe da se  genocid negira.
  • Spominje se samo broj ukopanih Bošnjaka tog dana, njih 50,  ali ne broj do sada ukopanih žrtava u Potočarima ili broj tijela koji se još uvijek traže, a njih je  oko 1200. Logika je jasna, mali broj znači i mali zločin.
  • Kao što vidimo ne spominju se ni presude Tribunala u Hagu i domaćih sudova povezanih sa zločinom u Srebrenici, jer ako se spomenu presude moraju se spomenuti i imena zločinaca.
  • Ako se spomenu imena zločinaca, onda se mora konstatovati da je cjelokupno političko i vojno rukovodstavo Republike Srpske osuđeno za genocid u Srebrenici.
  • Ne spominju se ni mjesta zločina, jer ako bi se spominjala mjesta zločina, moralo bi se objasniti zašto tamo nema obilježja nastradalim Bošnjacima.  
  • Spominju se nastradali Bošnjaci, ali ne i kako su stradali tj. da su ubijeni sa žicom na rukama, metkom u leđa, da su streljani satima.
  • Ne spominju se ni sekundarne i tercijarne grobnice, jer kada bi se spomenule onda je sve rađeno planski i organizovano.

Sasvim je jasno da mediji u Republici Srpskoj svjsno i namjerno ne pišu o Srebrenici onako kako bi trebalo i ostaje otvoreno pitanje da li je to njihov „patriotski čin“ ili strah od vlasti?

Šta god da je u pitanju oni svjesno i namjerno učestvuju u nastavku genocida nad srebreničkim Bošnjacima.

Na ovaj način mediji u Republici Srpskoj genocid u Srebrenici pokušavaju da svedu na lokalni  incident, o kojem ne vrijedi mnogo trošiti riječi. Na kraju krajeva to se desilo prije  27 godina i za to su krivi Beara i nekoliko psihopata, a mi se trebamo okrenuti budućnosti.

Kada se to tako predstavi javnosti onda se pitanje postavlja samo po sebi „a sa čim mi treba da se suočimo?“

2 komentara

  1. “>U islamskoj tradiciji sačuvano je lijepo i poučno predanje koje kaže da je Uzvišeni Bog poslao meleka Džebraila/anđela Gabrijela sa zadatkom da uništi jedno naselje koje se potpuno izopačilo i ogrezlo u nemoralu i svakojakom grijehu. Melek se vratio Gospodaru i rekao da među tim ljudima ima jedan pobožan čovjek.

    Gospodar mu dade začuđujuću naredbu: „Kreni od njega!“. Začuđeni melek je tražio objašnjenje pa mu je rečeno: „Lice tog čovjeka se nijednom nije namrštilo zbog grijeha koji su činjeni!“.

    Da se razumijemo, nije mi namjera držati vjerske govore. Daleko od toga. Namjera mi je da pokušam ukazati na pojedince koji u sveopštem sivilu oko nas, svijetu daju jedan ljepši i puno vedriji ton. Možda nam se ponekad učini da ih nema. Možda se i sami ponekad stope sa ambijentom. A, možda smo i mi sami ponekad pretjerano preokupirani negativnom energijom pa ih nismo u stanju razaznati ili jasnije vidjeti.

    A ima ih, zasigurno ih ima.”<<

Komentariši